Gabriela Pandža, mag. logoped
Glas je jedan od načina prenošenja emocija te ima važnu ulogu u regulaciji socijalne komunikacije i socijalnih interakcija. Glas je auditivni zvuk proizveden larinksom, koji uključuje parametre poput visine, glasnoće, kvalitete i varijabilnosti. Glas se stvara na način da se glasnice, koje su mišićno-vezivne tvorbe prekrivene sluznicom, pomiču u medijalnu liniju, a pod djelovanjem struje i tlaka zraka iz dušnika istodobno i vibriraju. Poremećaj glasa je bilo koje odstupanje u visini, glasnoći, varijabilnosti, volumenu i kvaliteti glasa u odnosu na dob i spol. Glasovnim smetnjama smatra se sve ono što smanjuje učinak komunikacije i glas čini manje ugodnim pri čemu govornik za primjeren i ugodan glas troši previše energije (Bolfan-Stošić, 1994).
Tradicionalna podjela temelji se na etiologiji, stoga postoje organski i funkcionalni poremećaji glasa. Prema Wilson (1979) uzroci poremećaja glasa kod djece mogu se podijeliti u četiri kategorije: organski uzroci, organske promjene kao rezultat zloupotrebe glasa, funkcionalni uzroci i faktori koji doprinose nastajanju oštećenja glasa. Zloupotreba glasa je, po mnogim autorima, glavni uzrok dječjih promuklosti. Zloupotreba glasa je vikanje, glasno govorenje, vriskanje, napeta vokalizacija, neumjereno pričanje, pretjerano pročišćavanje grla, kašljanje i plač. Hiperkinetička disfonija je najučestaliji poremećaj glasa u dječjoj dobi, a čvorići na glasnicama su najčešće organske promjene kod djece koje nastaju kao posljedica hiperkinetičke disfonije. U dječjoj populaciji ona nije rijetkost. Ovisno o različitim istraživanjima, 6-23% djece ima poremećaj glasa. Promuklost označava odstupanje od normalnog obilježja visine, intenziteta i kvalitete glasa. Formiranje dječjeg glasa uvelike ovisi o utjecaju obitelji, predškolskih ustanova, odnosno o djetetovoj cjelokupnoj okolini
U ovisnosti o duljini trajanja simptoma, može biti akutna i kronična. Dugotrajnu promuklost u dječjoj dobi može uzrokovati hiperkinetička disfonija, vokalni noduli, papiloma, psihogena disfonija, poremećaji glasa u pubertetu, kronični laringitis itd.
U predškolskim ustanovama djeca dolaze u kontakt s vršnjacima gdje često svojim glasom pokušavaju postati vođe grupe te vikanjem zamaraju svoje glasnice. Drugim riječima, djeca povisuju intenzitet i visinu glasa te govore izvan svog registra. Dječaci su skloniji vikanju, galami i vodstvu za vrijeme dječjih igara i sportskih aktivnosti nego djevojčice, stoga je dječja hiperkinetičkadifsonija učestalija kod dječaka.
Prvi i najuočljiviji znak poremećene fonacije je promuklost ili disfonija, a ona označava svako odstupanje od normalnih obilježja visine, intenziteta i kvalitete glasa bez obzira na uzrok. Organska oštećenja glasa često zahtijevaju kirurški tretman i glasovnu terapiju, dok većina disfonija i druge patološke promjene u larinksu koje su uzrokovane glasovnom hiperkinezijom zahtijevaju smanjenje napetosti glasovnog aparata.
Vokalna higijena odnosi se na brigu o glasu, a uključuje znanje i svjesni izbor ponašanja koja čuvaju naš glas zdravim. Dječje glasnice vrlo su osjetljive i malene. Upravo iz tog razloga zlouporaba glasa kod djece predškolske dobi (primjerice preglasan govor, vikanje, pretjeran plač, nakašljavanje i sl.) može dovesti do oštećenja glasnica, a time i do poremećaja glasa. Važno je da roditelji i ostale odrasle osobe u djetetovom okruženju budu primjer kako zdravo koristiti glas te poučiti djecu na koji način mogu brinuti o zdravlju svog glasa.
Naučimo djecu da „čuvaju“ svoj glas tako da:
- ne naprežu glas vičući, vrišteći, pjevajući ili proizvodeći glasne zvukove koji opterećuju njihove glasnice
- izbjegavaju ustrajno i pretjerano čišćenje grla ili kašljanje (da ne prijeđe u naviku), bolje je nježno gutanje
- nauče „odmarati“ glas (u vrtiću, na igralištu, kod kuće…)
- priđu bliže osobi s kojom žele razgovarati
- ne dovikuju se iz susjednih prostorija
- piju dovoljno vode, da ne borave u zadimljenim prostorijama, da ne koriste pića i jela s kofeinom koja isušuju grlo (gazirani sokovi, velike količine čaja i čokolada)
- ako već idu na logopedsku terapiju, treba ih naučiti kako govoriti na opušten način i kako stvarati tih i lak glas kako bi „pomogli glasnicama da se odmore“
- ako imaju preporuku o poštedi i odmaranju glasa treba je poštivati i provoditi potpunom šutnjom, nipošto šapćući
Koja je uloga roditelja u terapiji dječje promuklosti?
- Ako dijete neadekvatno upotrebljava svoj glas ili već promuklo govori (dulje vrijeme), svakako treba potražiti savjet logopeda te pregled liječnika specijalista, otorinolaringologa – fonijatra
- Tijekom pohađanja glasovno-govorne terapije, roditelj, zajedno s djetetom, treba pratiti u kojim situacijama u danu dijete zloupotrebljava svoj glas i u kojem obliku
- Po uputi logopeda, roditelj kod kuće s djetetom treba provoditi vježbe disanja, relaksacije i relaksirane fonacije.
